Ključne poruke
- Ne postoji pravilan redoslijed. Emocionalne faze nakon dijagnoze raka ne slijede raspored i ne prolaze svi kroz svaku fazu [1]. U istom poslijepodnevu možete osjetiti šok i nešto blisko prihvaćanju.
- Ljutnja, krivnja i zavist mogu biti dio toga. Ti osjećaji ne znače da ste loša osoba.
- I vaši bližnji reagiraju. Ljudi koji su vam najbliži možda prolaze kroz vlastitu verziju ovoga, a njihove reakcije neće uvijek biti iste kao vaše.
- Tuga nije isto što i depresija. Tuga nakon dijagnoze je očekivana. Sniženo raspoloženje ili gubitak interesa koji traju veći dio dana, gotovo svaki dan, dva tjedna ili dulje mogu biti znak depresije, a depresija se može liječiti [2].
- Emocionalna podrška dio je onkološke skrbi. Europsko društvo za medicinsku onkologiju (ESMO) preporučuje redovitu procjenu anksioznosti i depresije kod svake odrasle osobe oboljele od raka, u svim fazama bolesti [2].
Nitko vam ne daje priručnik za emocionalne faze nakon dijagnoze raka. U jednom trenutku sjedite u ordinaciji, a već u sljedećem tlo vam se izmakne pod nogama. Čuli ste kako liječnik izgovara riječ "rak", a nakon toga sve su se riječi zamaglile. Možda ste se odvezli kući, a niste se mogli sjetiti puta. Možda ste te večeri pripremili večeru na autopilotu, a zatim stajali pred sudoperom ne znajući kako ste se ondje našli.
Vjerojatno ste čuli za pet faza: poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i prihvaćanje. Potječu iz knjige Elisabeth Kübler-Ross iz 1969. O smrti i umiranju, utemeljene na njezinim razgovorima s ljudima na samrti [1]. Istraživači tugovanja otada su upozorili na to koliko je malo dokaza za postojanje strogo određenih faza [1]. Čak je i Kübler-Ross u kasnijem radu s Davidom Kesslerom napisala da ne prolaze svi kroz sve faze niti određenim redoslijedom [1].
Zato ćemo se poslužiti poznatim nazivima jer su praktične oznake za stvarne osjećaje. Samo ih nemojte shvatiti kao popis koji trebate proći. Možete preskočiti neku fazu, vratiti se na prethodnu ili do ručka osjetiti tri odjednom. Ništa od toga ne znači da radite nešto pogrešno.
Ovaj članak nije tu da vas razveseli ili vam govori kako se trebate osjećati. Tu je kako bi ono što trenutačno osjećate dobilo ime i kako biste znali da niste ni približno prva osoba koja se tako osjeća. Razmotrit ćemo i kroz što možda prolaze vaša obitelj i prijatelji te kada ima smisla razgovarati sa stručnjakom.
Prvi dani: šok, obamrlost i "Događa li se ovo zaista?"
Prva reakcija nisu uvijek suze ili strah. Ponekad je to neobična, prazna tišina.
Možda osjećate obamrlost. Odvojenost od svega. Kao da sebe promatrate izvana. Ljudi govore, vidite kako im se usta miču, ali riječi ne dopiru do vas. Možete imati osjećaj kao da ste zabunom zakoračili u tuđi život.
To je šok. Zamislite ga kao način na koji vaš um usporava dok prima nešto golemo. To nije slabost i ne znači da vam nije stalo.
Neki ljudi odmah zaplaču. Drugi danima ne osjećaju ništa. Ni jedno ni drugo ne znači da reagirate pogrešno.
Zašto se ne možete sjetiti što je liječnik rekao
Provedete cijeli pregled u ordinaciji, kimate glavom, postavite pitanje ili dva, dođete do automobila i shvatite da niste zapamtili gotovo ništa. Ako vam se to dogodi, niste jedini. Pregled istraživanja o tome kako pacijenti pamte medicinske informacije pokazao je da odmah zaborave od 40 do 80 % onoga što im zdravstveni djelatnici kažu [3].
Stres to dodatno otežava. Kad liječnik priopći zastrašujuću vijest, ta jedna poruka može zaokupiti svu vašu pozornost, pa se pojedinosti poput načina primjene terapije ili termina sljedećeg pregleda možda uopće ne pohrane u pamćenje [3].
Evo što može pomoći. Povedite na preglede osobu kojoj vjerujete i zamolite je da vodi bilješke. Ako idete sami, pitajte smijete li snimiti razgovor mobitelom. Ponovno slušanje kod kuće, kad budete smireniji, može vam pomoći da usvojite informacije [3]. Zapišite pitanja unaprijed jer znaju nestati iz glave čim uđete u ordinaciju. A ako vam sljedećeg dana nešto treba ponovno objasniti, nazovite i pitajte. Imate pravo razumjeti vlastitu skrb.
Poricanje, nevjerica i potreba da se pretvarate da je sve u redu
Nakon prvog šoka (ili ponekad dok on još traje) može se javiti poricanje. To je dobro poznata reakcija u onkološkoj skrbi [4]. Razumom znate što je liječnik rekao. Emocionalno to još nije doprlo do vas. Zato nastavljate kao da se ništa nije promijenilo.
Možda se sljedećeg dana vratite na posao i nikome ništa ne kažete. Možda na internetu pretražujete svoje simptome tražeći nešto što je liječnicima promaknulo. Možda zatražite drugo mišljenje, pa treće, ne zato što je to medicinski potrebno, nego zato što vam se prvi odgovor činio nemogućim.
Poricanje nije samo po sebi problem. U nizozemskom istraživanju koje je osam mjeseci pratilo 195 osoba s novodijagnosticiranim rakom pluća, osobe koje su zadržale umjerenu razinu poricanja ili kod kojih se poricanje s vremenom pojačavalo prijavljivale su manje anksioznosti i depresije te bolju kvalitetu života od onih kod kojih je razina poricanja ostala niska [4]. Zadržavanje određenog odmaka od pune težine vijesti, barem neko vrijeme, može biti način suočavanja.
Poricanju treba posvetiti pozornost kad počne utjecati na vašu skrb. Ako propuštate preglede, odgađate odluke o liječenju ili skrivate vijest od ljudi koji je trebaju znati, vrijeme je da o tome porazgovarate s nekim iz svojeg tima za skrb.
Vrijedi se zapitati: izbjegavam li ovo zato što mi treba više vremena ili zato što se nadam da će nestati?
Ljutnja, frustracija i pitanja koja nitko ne želi izgovoriti naglas
Ovaj dio zaslužuje malo iskrenosti.
Možda osjećate ljutnju. Ne onu nadahnjujuću, koju ćete usmjeriti u borbu. Samo ljutnju. Sirovu, ružnu, koja nema kamo otići.
Zašto ja? Zašto ne onaj tip koji već trideset godina puši kutiju dnevno? Zašto se moj kolega može žaliti na lošu frizuru dok ja sjedim u stolcu za kemoterapiju? Mrzim svoje tijelo jer me izdalo. Bijes osjećam prema liječniku koji je to otkrio, iako znam da to nema smisla. Ljuti me kad mi partner kaže da "gledam s vedrije strane".
Takve misli ne znače da ste loša osoba. Znače da ste osoba koja je upravo primila vijest koja mijenja život i traži kamo usmjeriti bol. Ljutnja je glas straha koji ne može mirovati.
Možda ćete primijetiti i neugodan obrazac: ljutnja najjače pogađa ljude uz koje se osjećate najsigurnije.
Kad ljutnja pogodi one koji su vam najbliži
Partner kaže nešto pogrešno za večerom, a vi planete. Majka nazove da vidi kako ste, a vi je prekinete usred rečenice. Najbolji prijatelj pošalje vedru poruku, a vi poželite baciti mobitel preko sobe.
Vjerojatno nije riječ o tome da njih krivite. Možda su jednostavno oni ti pred kojima se ne morate pretvarati, a ono što sada izlazi bez filtra nije nimalo uglađeno.
Kad se to dogodi (a vjerojatno hoće), jedna iskrena rečenica nakon toga može puno značiti: "Ne ljutim se na tebe. Ljutim se zbog onoga što se događa, a ti si mi bio najbliže." To neće poništiti grubu riječ, ali će im objasniti što se zapravo događa.
Krivnja, pregovaranje i zamka misli "Što da sam..."
Krivnja i pregovaranje mogu hraniti jedno drugo. Oboje proizlaze iz iste želje: vjerovati da se ovo moglo spriječiti i da ste mogli nešto učiniti.
Taj krug misli ide otprilike ovako. Da sam otišao liječniku šest mjeseci ranije. Da nisam proveo dvadesete jedući brzu hranu. Da sam bolje upravljao stresom, više vježbao, manje pio. Ako odsad sve budem radio savršeno, možda će liječenje uspjeti.
Ta posljednja misao jest pregovaranje: pokušaj da povratite dio kontrole kad vam je toliko toga izmaknulo iz ruku. Krivnja je cijena te iluzije jer se u pregovaranju krije uvjerenje da ste ovo sami prouzročili.
Niste. Rak nije kazna. Pušenje, alkohol i pretjerano izlaganje suncu doista povećavaju rizik od raka, zbog čega Europski kodeks protiv raka savjetuje izbjegavanje svega trojega [5]. No rizik nije presuda. Isti dokument navodi aktualne dokaze prema kojima se oko 40 % slučajeva raka može spriječiti [5]. Drugim riječima, većinu slučajeva raka nije moguće spriječiti na temelju onoga što trenutačno znamo. Vaša dijagnoza nije dokaz da ste učinili nešto pogrešno.
Članovi obitelji mogu nositi vlastitu verziju te krivnje. Bračni partner pomisli: "Trebao sam više inzistirati da ranije ode na taj pregled." Roditelj se pita: "Što ako je nasljedno i ja sam to prenio?" Prijatelj se u tišini pita je li strašno osjećati olakšanje što se to nije dogodilo njemu. Nijedna od tih misli nije zločin. One su nesređena, ljudska strana ljubavi pod pritiskom.
Tuga, žalovanje i oplakivanje života koji ste planirali
U nekom trenutku obamrlost popusti, ljutnja se stiša, a ispod svega ostane tuga. Ponekad je golema. Ponekad je tiha i postojana, poput tereta na prsima koji se ne pomiče.
To nije samo "osjećati se tužno". To je žalovanje. Stvarno žalovanje za stvarnim gubicima.
Možda žalite za svojim zdravljem, energijom, osjećajem nepobjedivosti. Ili za planovima: putovanjem na koje ste namjeravali otići, trudnoćom koju ste pokušavali ostvariti, mirovinom koju ste tek počeli zamišljati. Ili za nečim što je teže imenovati, poput verzije sebe koja je postojala prije nego što je riječ "rak" ušla u vaš rječnik.
Žalovanje ne čeka pristojno. Pojavi se dok punite perilicu posuđa. Pogodi vas u automobilu kad zasvira neka pjesma. Možda plačete zbog stvari koje naizgled nemaju veze s tim, a ne osjećate ništa u trenucima koji bi trebali biti važni. Žalovanje može imati vlastiti raspored.
Usamljenost na koju vas nitko ne upozori
Nakon dijagnoze raka možete se osjećati izolirano, čak i kad ste okruženi ljudima koji vas vole.
Neki se prijatelji mogu udaljiti. Možda nije riječ o tome da im nije stalo; možda jednostavno ne znaju što reći i boje se da će pogriješiti. Drugi odu u drugu krajnost i zatrpaju vas ohrabrujućim govorima koje nikada niste tražili. Možda počnete osjećati da vas nitko zapravo ne razumije jer, ako nisu doživjeli baš taj strah, ni ne mogu.
Taj je osjećaj stvaran. Upravo zato možda vrijedi pokušati s grupom podrške za oboljele od raka ili programom podrške osoba sa sličnim iskustvom. Ni jedno ni drugo ne zamjenjuje vaše odnose ni stručnu pomoć. To su mjesta na kojima osoba preko puta vas ne treba čuti cijelu priču jer je već poznaje. Pitajte svoj zdravstveni tim što je dostupno u vašoj bolnici ili u blizini. Ponekad najveću utjehu na svijetu pruža netko tko samo kimne i kaže: "Da. Znam."
Kad tuga preraste u nešto više: prepoznavanje depresije
Tuga nakon dijagnoze raka očekivana je. ESMO-ove smjernice o anksioznosti i depresiji u odraslih osoba oboljelih od raka opisuju raspon od uobičajene zabrinutosti i tuge do depresivnih poremećaja te razlikuju kratkotrajne emocionalne uspone i padove od anksioznih i depresivnih poremećaja, koji imaju mnogo veći utjecaj [2].
Razlika je u tome koliko su osjećaji intenzivni, koliko dugo traju, koliki dio svakog dana ispunjavaju i koliko ometaju svakodnevni život [2].
Tuga nasuprot depresiji nakon dijagnoze raka
Desni stupac prati znakove depresije navedene u tim smjernicama [2]. Lijevi stupac daje okvirnu usporedbu s uobičajenom tugom.
| Uobičajena tuga i žalovanje | Mogući znakovi depresije |
|---|---|
| Dolazi i prolazi, često potaknuta određenim trenutkom | Sniženo raspoloženje veći dio dana, gotovo svaki dan, tijekom dva tjedna ili dulje |
| Još uvijek možete uživati u nekim stvarima, makar nakratko | Gubitak interesa ili užitka u stvarima u kojima ste prije uživali |
| Bliske osobe još vam uvijek mogu pružiti utjehu | Povlačenje od ljudi i poteškoće s uključivanjem u liječenje |
| San je povremeno poremećen, a zatim se normalizira | Poteškoće sa spavanjem ili znatno više spavanja nego inače |
| Tuga povezana s određenim gubicima | Osjećaj bezvrijednosti, krivnje ili beznađa gotovo svaki dan |
| Apetit se povećava i smanjuje | Promjene apetita ili tjelesne težine |
| Još uvijek možete zamisliti neku budućnost | Misli o samoubojstvu, s planom ili bez njega |
ESMO-ove smjernice napominju da je pri probiru na depresiju kod osoba oboljelih od raka osobito korisno razlikovati tjelesne simptome, poput gubitka apetita ili umora, od emocionalnih simptoma poput tuge [2]. Ako ne možete razlučiti jeste li iscrpljeni zbog liječenja ili zbog nečeg drugog, dopustite svom zdravstvenom timu da vam pomogne utvrditi o čemu je riječ.
Ako se prepoznajete u desnom stupcu, to nije osobni neuspjeh. Depresija je bolest, a učinkoviti načini liječenja postoje, ponajprije psihoterapija i lijekovi [2].
Ujedno je i česta. Procjenjuje se da depresija pogađa otprilike svaku četvrtu osobu oboljelu od raka [2]. U multicentričnom istraživanju koje su vodili istraživači u Njemačkoj, 52 % od 3724 osobe oboljele od raka prijavilo je visoku razinu psihičke uznemirenosti [6].
Recite svom onkologu, medicinskoj sestri, socijalnom radniku ili bilo kome iz svog zdravstvenog tima. Ne morate unaprijed sve razumjeti. Dovoljno je da to izgovorite.
Ako razmišljate o samoubojstvu ili ste u neposrednoj opasnosti, nazovite 112. To je besplatan broj za hitne službe koji vrijedi u cijelom EU-u [7]. EU je također rezervirao broj 116 123 za telefonske linije za emocionalnu podršku osobama koje su usamljene, u psihičkoj krizi ili razmišljaju o samoubojstvu [8]. Države nisu obvezne pružati tu uslugu pa, ako poziv ne prolazi ondje gdje živite, potražite nacionalnu kriznu liniju [8].
Prihvaćanje nije ciljna crta i ne znači odustajanje
Ako ste pročitali dovde, možda se pitate kada biste trebali doći do "prihvaćanja". Iskren odgovor glasi: to nije mjesto na koje stignete i na kojem ostanete.
Prihvaćanje ne znači da ste sretni zbog svoje dijagnoze, niti znači odsutnost straha ili ljutnje. Istraživači koji ga proučavaju kod osoba oboljelih od raka opisuju ga kao svjesnost o vlastitim mislima i osjećajima te spremnost da ih doživite, bez pokušaja da ih promijenite ili kontrolirate [9]. U svakodnevnom životu to može značiti donošenje odluka o liječenju, obavještavanje drugih, planiranje tjedana prema terminima pregleda i terapija te dopuštanje sebi da i dalje nešto želite i u nečemu uživate dok se sve to događa.
Nekih dana prihvaćanje djeluje čvrsto. Doručkujete, odete na pregled, nasmijete se nečemu što vaše dijete kaže. Drugih se dana probudite i ljutnja ili strah ponovno su tu, kao da nikad nisu ni nestali. To nije nazadovanje. Tako izgleda život s nečim toliko velikim.
Prihvaćanje nije ni mirenje sa sudbinom [9]. Pregled 108 istraživanja u kojima je sudjelovalo više od 17 000 osoba oboljelih od raka, koji su vodili istraživači s King's College London, pokazao je da su osobe s višom razinom prihvaćanja uglavnom prijavljivale manju psihičku uznemirenost, iako je povezanost bila slaba [9]. Prihvaćanje ne uklanja bol. Možda vam samo pomaže da, uz sve ostalo, ne trošite energiju i na borbu sa stvarnošću.
Možda ćete primijetiti i trenutke istinske nade, zahvalnosti ili jasnoće koji se pojavljuju uz teže osjećaje. Smijanje lošoj šali tijekom kemoterapije. Zahvalnost prijatelju koji je došao s juhom i nije pokušavao pronaći prave riječi. Spoznaju da su vam se prioriteti promijenili na način koji doživljavate kao iskren. Ti trenuci ne poništavaju žalovanje. Postoje uz njega. Dopustite im to.
A ako ste već dalje na tom putu, liječenje je iza vas, ali strah nije nestao, naš članak Strah od povratka raka i krivnja preživjelih: emocije na koje vas nitko ne upozori nastavlja ondje gdje ovaj završava.
Što osjećaju vaši bližnji (i zašto vas njihove reakcije mogu iznenaditi)
Ako ste član obitelji ili blizak prijatelj, ovaj je odjeljak za vas. A ako je dijagnoza postavljena vama, možda će vam pomoći razumjeti dio onoga što primjećujete oko sebe.
Vaši bližnji možda proživljavaju vlastitu inačicu mnogih od ovih osjećaja: šok, strah, bespomoćnost, ljutnju, tugu zbog onoga što bi mogli izgubiti. No oni to proživljavaju drukčijim tempom od vas i možda osjećaju da moraju biti snažni, zbog čega se njihovi osjećaji mogu izraziti na neočekivane načine.
Možda ćete primijetiti da partner odmah počinje istraživati i svake večeri čita statistike liječenja, dok vi samo želite sat vremena gledati televiziju bez riječi "rak". Ili da roditelj plače svaki put kad vas posjeti, pa na kraju vi tješite njega. Ili da se prijatelj povuče i prestane zvati jer mu se šutnja činila sigurnijom od pogrešnih riječi.
Takva neslaganja nisu dokaz da su vaši odnosi narušeni. Riječ je o dvjema osobama (ili više njih) koje istu strašnu vijest prihvaćaju različitim tempom i na različite načine.
Što reći (a što izbjegavati) kada se voljenoj osobi postavi dijagnoza
| ✗ Umjesto… | ✓ Pokušajte… |
|---|---|
| "Sve se događa s razlogom." | "Ovo je užasno. Tu sam." |
| "Samo pozitivno!" | "Preda mnom ne moraš biti snažna osoba." |
| "Moja je teta to imala i sada je dobro." | "Ne znam što reći, ali ne idem nikamo." |
| "Trebaš probati [alternativni pripravak]." | "Što ti sada treba od mene?" |
| "Javi ako ti nešto zatreba." (neodređeno) | "Donosim večeru u četvrtak. Što želiš jesti?" (konkretno) |
Ako ste bliska osoba, evo najjednostavnijeg opisa onoga što pomaže: budite prisutni, ostanite prisutni i oduprite se porivu da popravljate stvari ili razveseljavate oboljelu osobu. Budite uz nju i kada je teško. To je teže nego što zvuči i važnije je od pronalaženja savršenih riječi. Za izraze koje možete upotrijebiti uživo, u poruci ili na čestitki pogledajte naš vodič Što reći osobi oboljeloj od raka (a što ne reći).
Kada i kako potražiti stručnu podršku
To što se tako osjećate ne znači da se loše nosite sa situacijom. Ne znači ni da sve morate izdržati sami, stisnutih zuba.
Traženje pomoći dio je brige o sebi tijekom liječenja. Neliječena depresija može otežati oporavak i svakodnevno funkcioniranje, a anksiozni i depresivni poremećaji povezani su s lošijom kvalitetom života i težim pridržavanjem liječenja [2].
Ovo su stručnjaci koji se time bave:
Psihoonkolog je stručnjak za mentalno zdravlje usmjeren na emocionalni utjecaj raka.
Socijalni radnik u onkologiji može pomoći s emocionalnim i praktičnim problemima, poput posla, financija ili organiziranja podrške kod kuće. Raspitajte se ima li ga vaša bolnica.
Psihijatar je liječnik koji može procijeniti bi li vam lijekovi pomogli. Smjernice ESMO-a navode da kod blagih do umjerenih simptoma sama psihoterapija može biti dovoljna, da lijekovi mogu biti učinkovitiji kada su anksioznost ili depresija teške te da kombinacija tih dvaju pristupa djeluje bolje nego svaki zasebno [2].
Ne morate sami tražiti te stručnjake. Zamolite onkologa ili bilo koga iz svog tima za liječenje da vas uputi odgovarajućoj osobi. Ako oni prvi ne pokrenu tu temu, možete reći: "Emocionalno mi je teško. Možete li me povezati s nekim?" To je dovoljno za početak razgovora.
Ne postoji pogrešan način da se osjećate
Emocionalne faze nakon dijagnoze raka nemaju jasan završetak niti se odvijaju određenim redom. Nekih ćete se dana osjećati stabilno. Drugih će se tuga ili strah vratiti kao da ih osjećate prvi put. Težak dan ne poništava one stabilne.
Ako ste se prepoznali u nekom dijelu ovog članka, to prepoznavanje ima vrijednost. Znači da obraćate pozornost na ono što se događa u vama, a već ste time odmaknuli dalje nego što možda mislite.
Sljedeći je korak malen. Recite jednoj osobi kako se doista osjećate. Ne onu uređenu, uljepšanu verziju: "Držim se." Nego onu pravu. Ne morate to učiniti savršeno i ne morate kroz to prolaziti sami.
Literatura
[1] Avis, K. A., Stroebe, M., & Schut, H. (2021). Faze tugovanja prikazane na internetu: sustavna analiza i kritička procjena. Frontiers in Psychology, 12, članak 772696. https://doi.org/10.3389/fpsyg.2021.772696
[2] Grassi, L., Caruso, R., Riba, M. B., Lloyd-Williams, M., Kissane, D., Rodin, G., McFarland, D., Campos-Ródenas, R., Zachariae, R., Santini, D., & Ripamonti, C. I. (2023). Anksioznost i depresija u odraslih oboljelih od raka: smjernice ESMO-a za kliničku praksu. ESMO Open, 8(2), članak 101155. https://doi.org/10.1016/j.esmoop.2023.101155
[3] Kessels, R. P. C. (2003). Pamćenje medicinskih informacija u bolesnika. Journal of the Royal Society of Medicine, 96(5), 219-222. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC539473/
[4] Vos, M. S., Putter, H., van Houwelingen, J. C., & de Haes, J. C. J. M. (2011). De voor- en nadelen van ontkenning bij longkanker [Prednosti i nedostaci poricanja kod raka pluća]. Huisarts en wetenschap, 54(11), 602-606. https://doi.org/10.1007/s12445-011-0292-8
[5] Međunarodna agencija za istraživanje raka. (2025). Europski kodeks protiv raka, 5. izdanje: 14 načina na koje možete pomoći u prevenciji raka. https://cancer-code-europe.iarc.who.int/wp-content/uploads/2025/10/European-Code-Against-Cancer-5th-edition.pdf
[6] Mehnert, A., Hartung, T. J., Friedrich, M., Vehling, S., Brähler, E., Härter, M., Keller, M., Schulz, H., Wegscheider, K., Weis, J., Koch, U., & Faller, H. (2018). Svaka druga osoba oboljela od raka doživljava značajnu psihičku uznemirenost: prevalencija i pokazatelji uznemirenosti. Psycho-Oncology, 27(1), 75-82. https://doi.org/10.1002/pon.4464
[7] Europska komisija. (2026., 23. lipnja). 112 - telefonski broj EU-a za hitne službe. Oblikovanje digitalne budućnosti Europe. Pristupljeno 22. listopada 2026., na https://digital-strategy.ec.europa.eu/en/policies/112
[8] Europska komisija. (2007). Odluka Komisije od 15. veljače 2007. o rezerviranju nacionalnog numeracijskog raspona koji počinje brojem '116' za usklađene brojeve za usklađene usluge od društvenog značaja (2007/116/EC) [Kako je izmijenjena Odlukom 2009/884/EC]. legislation.gov.uk. https://www.legislation.gov.uk/eudn/2007/116/data.html
[9] Fawson, S., Moon, Z., Novogrudsky, K., Moxham, F., Forster, K., Tribe, I., Moss-Morris, R., Johnson, C., & Hughes, L. D. (2024). Procesi terapije prihvaćanjem i posvećenošću te njihova povezanost s psihičkom uznemirenošću kod raka: sustavni pregled i metaanaliza. Health Psychology Review, 18(3), 456-477. https://doi.org/10.1080/17437199.2023.2261518
Ovaj članak pruža isključivo informativnu podršku i nije zamjena za profesionalni medicinski savjet, dijagnozu ili liječenje. Za medicinske odluke uvijek se posavjetujte sa svojim zdravstvenim djelatnikom.
Ovaj sadržaj nastao je tijekom projekta YARN, sufinanciranog u okviru programa EU4Health u razdoblju 2025-2028 (ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava br. 101219053).
