Brojni preživjeli od raka u adolescenciji ili mladenačkoj dobi pogođeni su ili su u povećanom riziku od kasnih učinaka (npr. bolesti srca) zbog bolesti i njezinog liječenja. Postoje sve veći dokazi da je tjelesna aktivnost jedna od najučinkovitijih terapija za ublažavanje negativnih učinaka povezanih s rakom i njegovim liječenjem.

Zbog svoje dobi i faze života, mladi ljudi posebno imaju jedinstvene preferencije i prepreke koje utječu na njihovo sudjelovanje u zdravstveno poticajnim ponašanjima poput tjelovježbe. Ipak, provedeno je malo istraživanja s mladima i nedostaje razumijevanja individualnih potreba za tjelesnom aktivnošću. Kao rezultat toga, intervencije za promicanje zdravlja nedovoljno su prilagođene preferencijama mladih.

Ovo istraživanje, provedeno od strane Scotta Adamsa i suradnika, istražuje ponašanja i želje mladih preživjelih u vezi s tjelesnom aktivnošću. U tu svrhu sudionike (prosječne dobi 32 godine) su pitali o svojoj trenutačnoj tjelesnoj aktivnosti, ciljevima vezanim uz sport te željama u pogledu programa podrške. Iz ovoga su proizašli uzbudljivi rezultati:

1. Trenutačno ponašanje u tjelesnoj aktivnosti

Većina adolescenata i mladih odraslih zadovoljava smjernice za tjelesnu aktivnost i izvještava o prosječno pet sati tjedno provedenih vježbi. Osobe koje se identificiraju kao muškarci, a nisu na tretmanu, izvode znatno više intenzivnih i snažnih sportova. Samo 5% izvještava o prethodnom sudjelovanju u programima sportske rehabilitacije za preživjele od raka, bilo u bolnici ili zajednici.

2. Interes za programe tjelesne aktivnosti

Većina pokazuje interes za programe promicanja tjelesne aktivnosti i ima cilj povećati svoju tjelesnu aktivnost.

3. Početak programa tjelesne aktivnosti

80% mladih odraslih kaže da bi radije započelo programe tjelesne aktivnosti unutar prve godine nakon završetka liječenja.

4. Lokacija programa tjelesne aktivnosti

Programi koji se provode kod kuće, online i na sveučilištu ili koledžu preferiraju se više od onih u bolnici, s kućnom vježbom kao najpopularnijom opcijom.

5. Vrsta programa tjelesne aktivnosti

Mladi ljudi preferiraju programe koji su individualni ili kombinirani (individualni i grupni), dok su isključivo grupni programi manje preferirani. Individualni sportovi malo su preferirani u odnosu na timski sport, a rekreativni sportovi su više birani od natjecateljskih sportova. Trening snage, hodanje i vježbe fleksibilnosti najpopularniji su modaliteti vježbanja. Vježbe poput boot campa najmanje su preferirane. Veći postotak žena kaže da preferiraju individualne vježbe (uključujući jogu, fleksibilnost, hodanje). Osobe koje se još uvijek liječe preferiraju jogu više nego osobe koje se ne liječe.

6. Ograničenje sudjelovanja

Mladi ljudi uglavnom preferiraju programe koji su specifični za dob, slijede ih programi ograničeni vrstom raka i spola, a uključuju samo preživjele od raka. Žene posebno preferiraju programe koji su ograničeni dobom, spolom, vrstom raka i preživjelima od raka.

7. Trajanje programa tjelesne aktivnosti

Većina preferira više od 30 minuta vježbanja više od tri dana tjedno.

Zaključak

Postaje jasno da su preferencije za programe promicanja tjelesne aktivnosti vrlo individualne. Najčešće se preferencije razlikuju prema spolu, statusu liječenja i trenutačnoj tjelesnoj aktivnosti. Preferencije mladih ljudi također se razlikuju od onih starijih preživjelih koji su poznati iz dosadašnjih istraživanja. Programi i intervencije stoga bi trebali biti prilagođeni unutar ovih specifičnih grupa. Iako većina ispitanika ukazuje na snažan interes za programima tjelesne aktivnosti, samo 5% koristilo je usluge podrške. To sugerira da postojeći programi nedovoljno odgovaraju individualnim potrebama i preferencijama preživjelih od raka u adolescenciji ili mladenačkoj dobi.

Physical activity among cancer survivors.