Korištenje Sustava Teleprisutnosti za Poboljšanje Sudjelovanja u Školi Kod Pedijatrijskih Pacijenata s Kroničnim Bolestima Koje Zahvaćaju Središnji Živčani Sustav

“Zbog hospitalizacije, liječenja i/ili rehabilitacije, djeca i adolescenti s bolestima središnjeg živčanog sustava (npr. tumori) često ne mogu sudjelovati u svakodnevnom školskom životu. Kako bi se suprotstavili socijalnoj izolaciji i njezinim negativnim posljedicama (npr. nedostatak osjećaja za pripadnosti, smanjenog blagostanja i samopoštovanja ili niskog obrazovnog postignuća), sve se više raspravlja o sustavima teleprisutnosti i kako oni mogu doprinijeti socijalnoj uključenosti i ponovnoj integraciji u školu djece i adolescenata s tumorima središnjeg živčanog sustava.

Sustavi teleprisutnosti mogu se definirati kao “iskustvo prisutnosti u okruženju putem komunikacijskog medija”. U školskom kontekstu govori se o virtualnoj inkluziji, obrazovnoj praksi koja učeniku vezanom za dom osigurava fizičku prisutnost u školi putem virtualnih sredstava. Kako bi se omogućila ova prisutnost unatoč fizičkoj odsutnosti, dostupni su različiti telepresence roboti ili sustavi telepresence, od kojih su dva ovdje detaljnije opisana.

1. Virtualno okruženje za učenje (VLE)

Virtualno okruženje za učenje računalni je softver koji omogućuje virtualni pristup nastavi, sadržaju nastave, testovima, domaćim zadaćama i drugim resursima za učenje. Osim toga, to je društveni prostor koji povezuje udaljene studente s njihovim kolegama i učiteljima, pružajući dvosmjernu audio i video vezu između pacijentovog doma ili bolničke sobe i učionice. Primjer takvog VLE-a je Bednet, koji se uglavnom koristi u Belgiji (vidi sliku 1). Sastoji se od rotirajuće kamere, tipkovnice, mikrofona i tableta/Chromebooka na kojem se dijete može vidjeti na nastavi. Uz to, tu je i softver Bednet pomoću kojeg se dijete može spojiti na nastavu putem računala ili prijenosnog računala te po potrebi zatražiti informatičku podršku od Bedneta.

2. Telepresence roboti

Roboti za teleprisutnost sastoje se od jedinice nalik robotu smještene u učionici, kojom učenik obično može daljinski upravljati od kuće ili iz bolnice, a omogućuje dvosmjerni/jednosmjerni audio i video prijenos u stvarnom vremenu putem veze s tabletom ili računalom. Modeli se razlikuju po rasponu mobilnosti, značajkama daljinskog upravljanja, vrsti komunikacijskog medija i ukupnom dizajnu. Dok su većina robota za teleprisutnost koji se trenutno koriste gotovi roboti za teleprisutnost koji su izvorno razvijeni za upotrebu kod odraslih u uredskim okruženjima, novorazvijeni sustavi za teleprisutnost posebno su dizajnirani za djecu i adolescente s kroničnim bolestima. Jedan primjer je Avatar AV1, kojim može upravljati udaljeni učenik, dopuštajući mu da se potpuno okrene oko vlastite osi, a pritom ne prenosi video materijal udaljenog učenika u učionicu. Neki od dobro poznatih sustava teleprisutnosti ilustrirani su u nastavku (vidi sliku 2).

Prednosti i nedostaci različitih sustava

Zaključak i preporuke

Virtualno uključivanje učenika s kroničnim bolestima putem sustava teleprisutnosti pokazalo se da smanjuje osjećaj socijalne izolacije, anksioznosti i depresije, dok povećanje društvenih interakcija olakšava osjećaj pripadnosti i normalnosti te poboljšava motivaciju i uspjeh u školi. Međutim, pri korištenju sustava teleprisutnosti moraju se uzeti u obzir neki važni aspekti:

– Visoka razina prihvaćanja sustava teleprisutnosti i predanost učitelja, kolega iz razreda i učenika na daljinu pridonose uspješnom iskustvu.
– Posebno je važna tehnička podrška koja komunicira s pojedincima i rješava tehničke probleme.
– Preporuča se osposobljavanje školskog osoblja za korištenje sustava telepresence i edukacija razrednika.”