Korištenje sustava teleprisutnosti Avatar AV1 kao terapeutskog alata za socijalno uključivanje kod 10-godišnje djevojčice liječene od tumora na mozgu

Sara (10 godina) boluje od tumora na mozgu (meduloblastoma). Zbog zdravstvenog stanja imala je smanjenu mogućnost pohađanja nastave pa je dobila sustav telepresence. O sustavima teleprisutnosti poput robota ili avatara trenutačno se raspravlja kao o obećavajućem pristupu za poboljšanje osjećaja pripadnosti, društvenog sudjelovanja, a potom i akademskog uspjeha djece s kroničnim bolestima. Jedan od tih sustava teleprisutnosti posebno dizajniran za kronično bolesnu djecu zove se avatar i prikazan je na slici ispod.

Avatar je pomoću aplikacije povezan s tabletom djeteta i može prenositi zvuk u oba smjera. Video prijenos radi samo u jednom smjeru, tako da korisnik može vidjeti svoj razred ili kolege, ali ne i obrnuto. Avatar je praktičan, može se lako nositi i ponijeti sa sobom na školske izlete. Upotrebu i moguće učinke avatara ispituju Thomas Pletschko i kolege na primjeru Sarinog slučaja.

Iskustva sa avatarom

Sarah je ostala sastavni dio razreda i mogla je nastaviti sudjelovati u akademskom i društvenom životu. Uključivanje avatara prvi put na satu glazbe je prošlo bez problema. I ona i njezina majka bile su posebno oduševljene činjenicom da je avatar prenosio Sarin glas, a ne glas robota. Učiteljica je izjavila da je navikavanje na avatar trajalo vrlo kratko i da je od početka bio jednostavan za korištenje. Prema svim sudionicima, preuzimanje odgovornosti za avatar od strane razrednika bilo je posebno važno kako bi se učiteljima skrenula pozornost na vizualne signale i kako bi se osiguralo da učitelj primijeti da Sarah želi nešto reći. Što se tiče društvenog sudjelovanja, Sarah je izjavila da je “zapravo bila tamo kao i ostali učenici” i “nije se osjećala drugačije od ostalih”. Osjećala se kao da “još uvijek pripada razredu” i izjavila je da kroz avatar ništa ne propušta te je čak mogla šaptati ili čavrljati sa svojim susjedima po sjedalu, a da učitelji to ne primijete. Na pitanje je li drugačije biti u školi s avatarom, Sarah je izjavila da “naravno da je drugačije”, ali “i to je cool i sretna sam s obje strane”, što znači da je sretna što je u školi s avatarom kao iu stvarnom životu.”.

Izazovi s avatarom

Prema riječima učiteljice, mogući izazov proizašao je iz dodatne pripreme za nastavu i slaganja gradiva s avatarom, jer je morala razmisliti “je li to za Saru izvedivo”. Još jedan izazov bile su tehničke poteškoće, na primjer kada je slika bila iskrivljena ili je veza prekinuta.

Sažetak

Ukratko, sve strane (Sarah, njezina majka i učiteljica) opisale su pretežno pozitivna iskustva s avatarom. Identifikacija s avatarom bila je jako prisutna, a avatar se uglavnom koristio za kontakt s kolegama iz razreda, sudjelovanje u razrednim aktivnostima, ali i školskim satovima, što u kontekstu kroničnih bolesti postaje iznimno iskustvo. Sarina iskustva s avatarom pokazuju da je mogla ostati u kontaktu sa svojim kolegama iz razreda i zadržati osjećaj pripadnosti školi, unatoč tome što fizički nije mogla pohađati nastavu.

Preporučeni zahtjevi za implementaciju
– Za održavanje društvene participacije potrebno je da su korisnici prije korištenja avatara već upoznali svoje kolege i učitelje te stekli uvid u školsku svakodnevicu.
– Definirajte osobe koje su zadužene za avatar (npr. kolege iz razreda) čiji je zadatak da ga napune i odnesu u različite učionice.
– Može biti potrebno dodatno vrijeme za pripremu za nastavnike osim njihove spremnosti da implementiraju avatar u svakodnevnu rutinu.