Tuning into Resilience: A Conversation with Andrijana Serafimovska

Upoznajte ambasadoricu projekta Andrijanu i otkrijte kako su obitelj i glazba postali stupovi podrške tijekom njezinog liječenja raka . Saznajte kako su postavljanje granica, njegovanje malih radosti i zalaganje za djecu oboljelu od raka postala njezina vodilja.

Kako se zoveš? Koliko si star? Odakle si?

Moje ime je Andrijana Serafimovska. Imam 26 godina i dolazim iz Skoplja, Makedonija.

Koja je tvoja dijagnoza?

S 12 godina dijagnosticiran mi je osteosarkom.

Kako i kada ste saznali za svoju dijagnozu?

Kada sam napunila 12 godina počela su me jako boljeti koljena. Za nekoliko tjedana napravio sam rendgensku snimku i odmah su me poslali ortopedu na državnu kliniku. Za nekoliko dana bio sam na biopsiji koja je pokazala da imam osteosarkom iu kolovozu 2009. krenuo sam na kemoterapiju. Moj otac je zajedno s mojom majkom sjedio pokraj mog kreveta u bolnici nakon operacije biopsije i rekao mi dijagnozu i liječenje.

Čemu vas je naučilo putovanje kroz rak?

Ovo me putovanje naučilo da sam otporniji nego što vjerujem i da se čuda događaju. Naučio sam da sam daleko više privilegiran što sam imao sustav podrške koji sam imao od svoje obitelji i mogućnosti uspješnog liječenja i operacija od strane stručnjaka iz moje zemlje i Švedske, što mi je omogućilo bolju kvalitetu života nego što sam očekivao.

Što vam je najviše pomoglo tijekom procesa liječenja?

Obitelj i glazba. Cijeli sam dan slušao glazbu i pjevao na sav glas. Bila sam poznata kao “pjevačica” odjela onkologije i ponekad bi me doktori vidjeli kroz vrata i nisu ulazili u posjetu da me ne ometaju u pjevanju. Bila je to situacija tipa “pjevanje tijekom dana da ne bih doktora udaljio” 😀 (upalilo je neko vrijeme, također ne znam pjevati).

Što se promijenilo u vašem životu od dijagnoze raka?

Osjećam se kao da sam preko noći odrastao, izgubio sam nevinost iz djetinjstva i nikad se nisam u potpunosti uklopio među svoje prijatelje. Tijekom godina moj način preživljavanja bio je aktiviran u mnogim situacijama, tako da se ponekad život više čini kao preživljavanje nego život. Ali, također sam naučila kako postaviti granice i zauzeti se za ono u što vjerujem i želim. Svjesnija sam malih stvari koje me čine sretnom i sklona sam puno više uživati ​​i osjećati život jer sam tako zahvalna što sam dobila još jednu priliku u životu.

Kad biste se susreli na dan kada ste čuli dijagnozu, što biste rekli sebi mlađem?

Zapravo, moja mlađa ja je učinila sve što je trebala. Moji su roditelji učinili nevjerojatan posao stvarajući siguran prostor i izgradivši sustav podrške koji mi je trebao, tako da sam odmah povjerovala da ću biti dobro, nikad nisam sumnjala u sebe, borila se jače nego što sam mogla i vjerovala procesu. Usput se osjećam kao da sam izgubio te kvalitete. Voljela bih da moje mlađe ja podsjetim moje starije na to koliko sam jaka i zapamti da će sve biti u redu.

Koja su vaša dosadašnja postignuća (formalno ili neformalno, obrazovanje ili hobi)?

Jedno od mojih najvećih postignuća je rad koji radim za djecu oboljelu od raka u mojoj zemlji. Volontiram, vodim projekte, radim kampanje podizanja svijesti od 2018. godine. Usput sam naučila da me najviše veseli posjet odjelu hematoonkologije i druženje s djecom koja se bore s rakom. Znam da sam napravio razliku kada me djeca, koja su sada zdrava, nazovu ili mi pošalju poruku da mi pričaju o svom svakodnevnom životu nakon liječenja raka. Ovaj rad je prepoznat od strane grada Skopja, te sam zajedno sa još 4 volontera dobio nagradu „ ^13. studeni“ u humanitarnom području za pomoć djeci koja se bore s rakom, nagradu koja je jedna od najvećih nagrada u moja zemlja.

Što je na tvom bucket popisu?

Trenutačno su na mojoj listi tri stvari. Proputovati svijet, završiti master program i paraglajding.

Koja su vaša osobna pravila?

Nikad više ne radi nešto što ne želiš.

Obitelj je na prvom mjestu.

Nitko mi ne može reći koje su moje granice. Ali mogu vam reći svoje granice kada je u pitanju moj život.

Što te pokreće svaki dan?

Da još nisam postigao svoj najbolji uspjeh. Imam još toliko toga za naučiti, ljudi koje trebam upoznati, osjetiti, nadvladati i postići u životu. I glazba, prijatelji i obitelj.

Koji biste sljedeći osobni cilj željeli postići?

Pronađi svoju svrhu u životu i otključaj najboljeg sebe.

Koju ti je lekciju bilo najteže naučiti?

Ono što sam naučio na teži način je da ne držim svoje emocije zatvorene. Izaći će godinama kasnije kada se najmanje nadate i u obliku koji ne možete ni zamisliti. U redu je ne osjećati se dobro i ne treba vam nitko tko će potvrditi vaše osjećaje. I još jednu stvar koju još uvijek teško naučim jest da sam dovoljan.