Rūta Dvylytė: Pronalaženje snage i pretvaranje izazova u svrhu

U ovom intervjuu Ruta Dvylyte govori o preokretima s kojima se suočila nakon što joj je dvaput dijagnosticiran osteosarkom visokog stupnja. Govori o usponima i padovima, o tome što joj je pomoglo da ostane jaka i kako su je ta iskustva potaknula da se uključi u projekte koji donose radost i podršku drugima, poput njezine inicijative “Kutija zahvalnosti”.

Možete li se predstaviti?

Ja sam Ruta Dvylyte, imam 32 godine i dolazim iz Litve. Živim u malom mjestu Kalvarija blizu granice s Poljskom.

Koja je bila vaša dijagnoza?

Dvaput mi je dijagnosticiran osteosarkom visokog stupnja (G3).

Kada ste prvi put saznali za svoju dijagnozu?

Za dijagnozu karcinom prvi put sam čuo u jesen 2014. godine kada sam zadobio patološki prijelom lijeve ruke u pregibu lakta. Prije konačne dijagnoze obavljene su mnoge pretrage, a taj je proces trajao nekoliko mjeseci.

Drugi put se to dogodilo, u rujnu 2022., kada sam osjetio jaku bol u nozi, a činilo mi se da kost može puknuti u hodu. Međutim, nisam razmišljao o mogućnosti da se bolest vrati, jer se činilo da postoji tako mala šansa da se vrati – oko 5%, koliko ja znam. Nazvala sam svog liječnika, napravili smo neke testove i dijagnosticirano je da se bolest vraća.

Što Vas je motiviralo da postanete dio EU-CAYAS-NET-a i što Vam to znači?

Često sam se osjećao usamljeno. Vi ste odrasli, ali vaš život tek počinje, a mi se suočavamo s toliko izazova. Budući da sam dio ove zajednice, upoznao sam mlade ljude koji već u mladosti znaju što je rak. Ovo mi puno pomaže. Važne su mi njihove priče. Važno mi je i da podijelim svoju priču i da ona dopre do onih koji je trebaju čuti jer i meni je to jednom bilo potrebno.

Ideja ovog projekta i posao koji se radi vrlo je važan, ne samo za one koji su osobno pogođeni bolešću, već i za zdravstvene ustanove i druge.

Što vam je pomoglo tijekom procesa liječenja? Je li bilo nešto ili netko tko je napravio veliku razliku?

Nakon što mi je drugi put dijagnosticiran rak, počela sam pisati dnevnik na Instagramu . Bio je javan i dostupan svima. Pomogla mi je u borbi s vlastitim mislima, pomogla mi da bolje razumijem sebe i naučila me prihvatiti pomoć. Mnogi su ljudi molili za mene i slali riječi podrške. Dijeleći svoje iskustvo, pomogao sam drugima pronaći potrebnu podršku. Pisanje mi je kao terapija.

Kako se vaš život promijenio od dijagnoze? Kako su se stvari promijenile za vas, i velike i male?

Počela sam volontirati s ljudima koji imaju rak. Već nekoliko godina vodim vlastiti projekt pod nazivom „Kutija zahvalnosti“ putem kojeg malim darovima razveseljavam druge oboljele od raka. Ovaj projekt inspiriran je mojom vlastitom pričom. Zastupam i pacijente kao član Vijeća pacijenata zdravstvene ustanove. Jedan od prijedloga koji smo realizirali bile su stanice za invalidska kolica. Svatko u potrebi može posuditi invalidska kolica za lakše kretanje između zgrada sveučilišne bolnice i potom ih vratiti. Ova ideja došla je iz osobnog iskustva. U 2022. sam pola godine morao koristiti štake, ali je bilo teško svladavati velike udaljenosti unutar bolnice. Pacijenti su zahvalni na provedbi ove inicijative.

Da se možete vratiti na dan kada vam je postavljena dijagnoza, što biste si tada rekli?

Prvi put sam se razboljela s 22 godine, znajući vrlo malo o tome što je zapravo rak. Mnogo je stvari unosilo strah i neizvjesnost. Volio bih da sam si mogao reći da će biti trenutaka bespomoćnosti i tuge, ali da će biti i radosti – poput pizza partyja s prijateljima u bolnici. Bilo bi trenutaka kada biste se osjećali ponosni na sebe. Morate nastaviti, korak po korak, i živjeti u sadašnjem trenutku.

Koja je jedna stvar za koju biste željeli da više ljudi shvati o tome kako ste mladi preživjeli rak?

Kada biste se trebali zabavljati, sklapati prijateljstva za cijeli život i stvarati planove za budućnost, odjednom se nađete izdvojeni od svojih vršnjaka koji ne znaju kako je to imati rak. Želimo komunicirati; trebamo te da možeš razgovarati ne samo o raku nego i o drugim stvarima. Podržite nas.

Koja su neka od dosadašnjih postignuća na koje se najviše ponosite?

Kad sam se prvi put razbolio, trebao sam krenuti na posljednju godinu sveučilišta. Doktori su rekli da neću moći učiti i da pauziram jer će biti preteško. Ali nisu me poznavali. Provela sam dosta vremena u bolnici tijekom kemoterapije; bilo je nevjerojatno teško, ali nije me spriječilo da napišem diplomski rad, dobijem najvišu ocjenu i završim fakultet. Dobio sam veliku podršku svojih sveučilišnih profesora koji su mi puno pomogli na tom putu. Ja sam socijalna radnica. To je jedna od najboljih stvari koja me svaki dan podsjeća da smo mi ti koji smo odgovorni za granice koje postavljamo u životu, a ne drugi.

Kako voliš provoditi slobodno vrijeme? Koji su vam omiljeni hobiji ili aktivnosti?

Uživam posjećivati ​​košarkaške utakmice, ne samo gledati, nego i aktivno sudjelovati u navijanju. Volim i putovanja; tijekom svojih putovanja uživam promatrati ljude, prirodu i doživljavati način na koji gradovi žive. Zaista uživam slušati glazbu i posjećivati ​​koncerte svojih omiljenih izvođača. Volim crni humor i stand-up nastupe. Volontiranje je dio mog života.

Imate li životni moto? Koji vas citat ili izreka najviše inspirira?

Imaj hrabrosti željeti više. Strah je ono što nam pomaže da idemo naprijed. Osjećati se uplašeno, ali ipak nešto poduzeti, daje vam osjećaj ponosa što radite nešto što niste mislili da možete.

Što je na vašem popisu? Postoji li nešto o čemu sanjate da učinite ili postignete?

Oba puta je moje liječenje trajalo 1,5 godinu. Završio sam liječenje u veljači 2024. Nedostaju mi ​​putovanja, upoznavanje ljudi i istraživanje svijeta.

Sada moj bucket list: doći na koncert Coldplaya (i dok sam odgovarao na pitanja uspio sam kupiti kartu!). Također želim posjetiti božićni sajam u nekom od europskih gradova i prošetati ulicama gradova koje sam gledao u svojim omiljenim filmovima ili TV serijama (poput Pariza u “Emily u Parizu” i drugih).

Što vas motivira svaki dan? Postoji li nešto što vas tjera naprijed, čak i u teškim danima?

Svaki dan imam priliku napisati svoju priču. U najtežim trenucima moja obitelj me podržava tako što je uz mene. Ova dijagnoza je donijela mnoge teške trenutke, uključujući vrijeme kada sam skoro ostao bez ruke — prvo zbog raka, a kasnije zbog komplikacija liječenja. Sve to vrijeme uz mene su bili moji liječnici, koji su činili sve da se oporavim. Od njih sam naučio koliko je važno ne odustajati. U redu je zastati na trenutak, ali sve dok postoji makar i minimalna šansa, morate izdržati. U najtežim trenucima podsjećam se da me još čekaju mnoge prekrasne stvari.

Koja je jedna stvar koju bi svi trebali znati o vama? Slobodno podijelite nešto jedinstveno ili važno!

Ja sam vrlo osjetljiva osoba (HSP). To znači da imam osjetljiviji živčani sustav: na zvukove, mirise, bol i svjetla, ali imam i jaku intuiciju. To što sam vrlo osjetljiva osoba pomaže mi u interakciji s drugima, jer sam empatičan. Uživam u dubokoj povezanosti s ljudima. Uživam usredotočiti se na važne stvari i analizirati ih iz različitih perspektiva, što mi omogućuje da situacijama pristupim s većim uvidom i jasnoćom. Često primjećujem da svijet ne vidim onakvim kakav jest, nego onakvim kakav bi trebao biti.