Iva Velkovska: Suočavanje sa strahom, pronalaženje snage

Upoznajte Ivu, 20-godišnju preživjelu iz Skoplja, Makedonija. Njezino iskustvo bilo je mješavina uspona, padova i nezaboravnih trenutaka. Ivina priča govori o snazi, pronalaženju svojih ljudi i prihvaćanju dobrih stvari koje život nudi.

Možete li se predstaviti?

Pozdrav, moje ime je Iva, imam 20 godina i živim u Skoplju, Makedonija.

Koja je bila vaša dijagnoza?

Dijagnosticiran mi je hondrosarkom stupnja 2.

Možete li nam reći kako i kada ste saznali za svoju dijagnozu?

Moji prvi simptomi su se pojavili kada sam imao 14 godina. Počela me stalno boljeti lijeva nadlaktica, ali sam to ignorirala par mjeseci. Trenirao sam karate i taekwondo pa sam mislio da me boli neki loš udarac ili pretjerana upotreba ruke. Zatim sam na ljetovanju primijetila kvržicu točno na mjestu gdje je bol bila najjača i čim sam se vratila kući, roditelji su mi zakazali pregled kod liječnika. Trebalo nam je nekoliko različitih liječnika i puno pregleda da potvrdimo dijagnozu.

Što Vas je motiviralo da postanete dio EU-CAYAS-NET-a i što Vam to znači?

Kada sam saznao za EU-CAYAS-NET nisam mogao vjerovati da ovakva organizacija postoji. Bio sam tako uzbuđen što sam upoznao ljude koji dijele slična iskustva, što sam se mogao povezati s nekim, ali što je najvažnije naučiti o naknadnoj njezi i prijelazu u “normalan” život.

Kako je rak promijenio vaš pogled na život?

Postoji mnogo načina na koje je rak promijenio moj život, neki dobri, neki loši. Shvatio sam koliko je ljudima stalo do mene, koliko je zdravlje važno i zašto ga ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ali to me također učinilo opreznijim, čak i prestrašenim, u određenim situacijama u vezi sa svojim zdravljem.
Sjećam se da sam nekoliko mjeseci nakon zadnje operacije s mamom otišao u lunapark i gledao tobogan. Mama me je pitala bojim li se previše da bih nastavila, a ja sam se samo nasmijala i rekla: “Preživjela sam rak, ovo me nema ništa.”

Što vam je pomoglo tijekom procesa liječenja?

Otkako sam dobila dijagnozu, svi oko mene su mi ukazivali toliko ljubavi i podrške i zauvijek sam im zahvalna na tome. Moja me obitelj nikada nije napustila. Dolazili su na svaki termin, prikupljali sve što je potrebno za moju posljednju operaciju u Austriji i žrtvovali svoje karijere da bi ostali sa mnom par mjeseci. Moji prijatelji učinili su sve što su mogli da me usreće. Moja najbolja prijateljica i sestra čak su se ošišale zajedno sa mnom kad su liječnici rekli da će zbog tretmana moja otpasti.

Kako se vaš život promijenio od vaše dijagnoze?

I dalje se borim s akutnom boli i snaga mi nije kao prije, ali sam zahvalna na iskustvu. Sve što sam prošla oblikovalo me u osobu kakva sam danas. Zbog toga sam se zaljubio u medicinu i nadam se da ću jednog dana moći dijagnosticirati i pomagati drugima poput mene. Također volim vjerovati da me to učinilo istinskom i obzirnom osobom koja je usmjerena na pravi put u životu.

Da se možete vratiti na dan kada vam je postavljena dijagnoza, što biste si tada rekli?

Maloj Ivi bih poručila da se ne brine, a i da se prestane šaliti s dijagnozom jer su ljudi iskreno zabrinuti za nju. Ozbiljno, mislim da su sve te informacije puno za dijete čija bi jedina briga trebao biti polazak u srednju školu. Trebala bi se pokušati usredotočiti na dobre stvari i nevjerojatne nove ljude koje će upoznati.

Koja je jedna stvar za koju biste željeli da više ljudi shvati o tome kako ste mladi preživjeli rak?

Ljudi bi trebali shvatiti da su mladi koji su preživjeli rak još uvijek samo mladi ljudi koji pokušavaju živjeti svoje živote kao i svi ostali. Neki od nas ne vole govoriti o svojim iskustvima jer nas ljudi zbog toga vide drugačije, kao krhke.

Kako voliš provoditi slobodno vrijeme?

Osim što izlazim s prijateljima i tjeram roditelje da brinu hoću li doći na vrijeme, volim čitati i planinariti. Trudim se biti aktivniji u zajednici i nedavno sam počeo volontirati.

Da možete odmah naučiti nešto novo, što biste željeli na ubrzanom tečaju?

Voljela bih naučiti svirati instrument. Prijateljica me pokušala naučiti svirati gitaru, ali nakon 20 minuta jedino što sam naučio bilo je kako je nervirati.

Imate li životni moto? Koji vas citat ili izreka najviše inspirira?

Na mom jeziku postoji izreka koja se prevodi kao “Preplašio bi medvjeda, ali ne i mene.” Promijenio sam to u “Preplašio bi medvjeda, a mene dvostruko više.” Počelo je kao smiješna stvar za reći, ali sada me podsjeća da je strah normalan i da bih ga trebao izgurati.

Što je na vašem popisu? Postoji li nešto o čemu sanjate da učinite ili postignete?

Ove sam godine počeo putovati i nadam se da ću nastaviti vidjeti različita mjesta, upoznavati nove ljude i iskusiti druge kulture. Planiram ići i na utrku Formule 1, koja je već dugo velika stavka na mojoj listi.

Prema kojem sljedećem osobnom cilju radite?

Moj sljedeći cilj je završiti diplomu. Započinjem zadnju godinu preddiplomskog studija bioinženjerstva i nadam se da ću je završiti na vrijeme.

Kako se nosiš kada stvari postanu teške?

Pokušavam razmišljati o dobrim stvarima u životu, sretnim uspomenama i iskrenim ljudima. Nakon kratkog sloma, fokusiram se na pronalaženje rješenja za poboljšanje situacije. Zapisujem plan i pokušavam označiti svaku kućicu.

Koju aplikaciju najviše koristite na telefonu?

Kao i svi drugi, ne mogu prestati skrolati po Instagramu, no u zadnje vrijeme sam postala opsjednuta aplikacijom Health i brojačem koraka te se iz dana u dan trudim biti aktivnija.

Koju biste knjigu, film ili pjesmu preporučili svima?

Kad sam saznao svoju dijagnozu, počeo sam gledati i čitati sve bolničke rom-comove radi neke vrste utjehe, a knjiga Pet stopa jedan od drugog uvijek mi je izmamila osmijeh.